MOLIM SVE ONE KOJI SU MENI POSLALI PRIJAVU ZA SMJEŠTAJ ZA SUSRET OVE GODINE 14.08.2010. U SARAJEVU, DA TO UČINITE PONOVO.
NAVEDITE TOČNO ZA KOJE NOĆI VAM JE POTREBAN SMJEŠTAJ.
MOLIM DA TO UČINITE ČIM PRIJE.
HVALA UNAPRIJED ZA VAŠ DODATAN TRUD.
MIROSLAV
miroslav.12@gmail.com
30. srp 2010.
28. srp 2010.
S K I J A NJ E
TEKST KOJI SLIJEDI VEĆ JE PRIJE OHOHO VREMENA OBJAVLJEN NA BLOGU PLAVO VEČE.
PONAVLJAM GA I NA NAŠEM BLOGU ZA PRISJEĆANJE.
Drugari!
Kao šta sam obećao slijedi još jedna priča s skijanja na Jahorini.
Završavamo "žicu" (jedno spuštanje niz stazu).
Redamo se u vrstu jedan po jedan po redu spuštanja niz stazu.
Na tom djelu staza je skoro ravna.
To je dio staze koji se nalazi kod početka ski-lifta.
I tako mi ti stojimo i pričamo o tek minulim iskustvima i impresijama koje smo netom doživjeli kad ... čujemo prodorno glasanje, više bih rekao kričanje, a možda bi se to moglo nazvati i urlikanje.
To glasanje ili kričanje ili čak urlikanje je dolazilo iza naših leđa.
Okrenuo sam se u nanosekundi.
Ono šta sam vidio toliko se urezalo u moj prednji i srednji pa čak i zadnji dio mozga (za sve koji sumnjaju da imam toliko dijelova mozga imam CT snimak glave na kojemu se sve vidi s potpisom doktora) da mi se čini kao da je bilo jučer.
Dakle, Saša Milenković, zvani Niški, izgubio je ravnotežu na strmini prije zaravni na kojoj smo stajali i "sjeo" je na listova potkoljenice.
Nije imao snage da se podigne pa se nije mogao zaustaviti, a kretao se veoma brzo.
Zato je koristio "ručne kočnice".
Prstima je grebao po snijegu i tako pokušavao da se zaustavi.
Sreća da je imao rukavice na rukama jer bi ostao bez nokata koliko je očajnički pritiskao.
Kao da sam gleda bob jednosjed kad koči.
Izrac lica bio je neopisiv, više bih rekao neponovljiv, a možda bi se mogao nazvati i nadrealan.
Cijelo to vrijeme usta su mu bila otvorena, a iz njih je izlazila buka koja je sličila buci koja dolazi iz KDS-a od MIG-a 21 nakon šta uključi forsaž.
I piči tako naš Niški pravo ka stablima jela.
Već sam pomislio da je prava sreća da ima mlađeg brata tako da će imati tko da produži lozu Milenkovića.
Za malo da tako i bude.
Naš prestravljeni, više bih rekao izbezumljeni, a možda bi se to moglo nazvati i unezvjereni Niški zaustavio se tako da mu je jedno stablo bilo između nogu na tik ili približno, a moglo bi se reći i cirka 15,22 cm od reproduktivnih organa.
To se zove sreća.
Danas Niški ima obitelj zahvaljujući tome da ono stablo nije bilo posađeno 19,22 cm bliže njemu.
Drugari, slijedeći put pisat ću o slučaju "Božo kamikaza".
Adio
PONAVLJAM GA I NA NAŠEM BLOGU ZA PRISJEĆANJE.
Drugari!
Kao šta sam obećao slijedi još jedna priča s skijanja na Jahorini.
Završavamo "žicu" (jedno spuštanje niz stazu).
Redamo se u vrstu jedan po jedan po redu spuštanja niz stazu.
Na tom djelu staza je skoro ravna.
To je dio staze koji se nalazi kod početka ski-lifta.
I tako mi ti stojimo i pričamo o tek minulim iskustvima i impresijama koje smo netom doživjeli kad ... čujemo prodorno glasanje, više bih rekao kričanje, a možda bi se to moglo nazvati i urlikanje.
To glasanje ili kričanje ili čak urlikanje je dolazilo iza naših leđa.
Okrenuo sam se u nanosekundi.
Ono šta sam vidio toliko se urezalo u moj prednji i srednji pa čak i zadnji dio mozga (za sve koji sumnjaju da imam toliko dijelova mozga imam CT snimak glave na kojemu se sve vidi s potpisom doktora) da mi se čini kao da je bilo jučer.
Dakle, Saša Milenković, zvani Niški, izgubio je ravnotežu na strmini prije zaravni na kojoj smo stajali i "sjeo" je na listova potkoljenice.
Nije imao snage da se podigne pa se nije mogao zaustaviti, a kretao se veoma brzo.
Zato je koristio "ručne kočnice".
Prstima je grebao po snijegu i tako pokušavao da se zaustavi.
Sreća da je imao rukavice na rukama jer bi ostao bez nokata koliko je očajnički pritiskao.
Kao da sam gleda bob jednosjed kad koči.
Izrac lica bio je neopisiv, više bih rekao neponovljiv, a možda bi se mogao nazvati i nadrealan.
Cijelo to vrijeme usta su mu bila otvorena, a iz njih je izlazila buka koja je sličila buci koja dolazi iz KDS-a od MIG-a 21 nakon šta uključi forsaž.
I piči tako naš Niški pravo ka stablima jela.
Već sam pomislio da je prava sreća da ima mlađeg brata tako da će imati tko da produži lozu Milenkovića.
Za malo da tako i bude.
Naš prestravljeni, više bih rekao izbezumljeni, a možda bi se to moglo nazvati i unezvjereni Niški zaustavio se tako da mu je jedno stablo bilo između nogu na tik ili približno, a moglo bi se reći i cirka 15,22 cm od reproduktivnih organa.
To se zove sreća.
Danas Niški ima obitelj zahvaljujući tome da ono stablo nije bilo posađeno 19,22 cm bliže njemu.
Drugari, slijedeći put pisat ću o slučaju "Božo kamikaza".
Adio
19. srp 2010.
16. srp 2010.
S K I J A NJ E
TEKST KOJI SLIJEDI VEĆ JE PRIJE OHOHO VREMENA OBJAVLJEN NA BLOGU PLAVO VEČE.
PONAVLJAM GA I NA NAŠEM BLOGU ZA PRISJEĆANJE.
Jarani!
Evo me je prošlo uzbuđenje zbog kojeg sam bio "paraliziran" i kao šta sam obećao podijelit ću sa vama par sjećanja s skijanja.
Sjećam se toga kao da je bilo prekjučer, a prošlo je 20 bajrama, kad su babuke Gidra, Niški i Božinovski bili na skijanju sA svima nama ostalima. U tih 7 dana na Jahorini bilo je toliko provala da je Janko mogao napisati roman. Ovaj put ću pisati o "slučaju" Gidra.
Dakle, došli mi svi u nekoliko buseva ispred hotela Šator, a ono magla pala do zemlje, a ne "do pola Sarajeva" kao što pjeva "Merlin". Nakon šta smo se uspjeli dogovoriti tko će na kojem krevetu spavati te brzinski raspremili stvari, otišli smo do instruktora za naše odeljenje (zaboravio sam kako se zvao taj kapetan) i uspjeli ga natjerati da nas odvede na stazu. Koliko se sjećam bili smo jedini koji su izašli na stazu. Čak niti Čegarova grupa nije izašla na stazu taj dan. Radio je samo jedan ski lift, dvosjed.
Došli mi na vrh i gledam s svojim okicama, a nigdje nikoga osim nas. Magla gusta da se jedva vide prvi i zadnji u stroju. Kaže nama kapetan:"idemo jedan iza drugog u koloni i držite odstojanje od 5 metara jer je magla i govorite op op, jel jasno"!? "Jasno druže kapetane" odgovorismo svi u glas sretni da smo već prvi dan izašli na skijanje. Ja sam bio iza Gidre (Dragi Stojanovski). On je imao na sebi skijaško odijelo u plavo-crvenoj kombinaciji. Krenusmo.
Brzina je bivala sve veća. Taman kad sam postigao najveću brzinu Gidra nestade!?! Nastavio sam skijati na slijepo ne zato što sam znao gdje sam i što trebam raditi. Naprotiv, ulagao sam sav trud da ostanem na nogama koje su se tresele od velike brzine (oko 80 km/sat). Nakon par sekundi brzina je počela opadati zbog promjene nagiba terena i čuo sam nečije op op. Na moje olakšanje vidio sam svoje drugare.
Stao sam u red i sačekao s ostalima da nam se pridruže oni koji su išli iza mene. Tad je kapetan pitao jesmo li svi tu. Rekao sam da nema Gidre i da mi je nestao iz vidokruga kad je bila njveća nizbrdica. Rekao nam je da ostanemo i da ga čekamo, a on je otišao nazad da ga potraži. Nije se baš brzo vratio no Gidra je bio sa njim. "Stenmark od Makedonija" je izgubio kontrolu i zabio se glavom u snijeg. Ugušio bi se da ga kapetan nije pronašao i izvukao iz snijega. Ostatak staze prešli smo mnogo sporije i opreznije. Molili smo kapetana da idemo još jednu žicu no ovaj put bez uspjeha.
Sutradan je puklo sunce da se vidjelo do Jadrana. Otišli smo dvosjedom na vrh. Ja sam bio iza Gidre. Nakon ponovljenih uputa od kapetana krenusmo. Sišli smo do kraja staze. Nikada taj dan neću zaboraviti. Kad sam vidio kuda smo se mi dan ranije spuštali skoro bez očiju jeza me je uhvatila. Rekao sam u sebi "svaka čast kapetanu na poznavanju terena i iskustvu". To sam mnogo puta ponovio do današnjeg dana. Siguran sam da kapetan nikad više nije dozvolio da ga netko navede na takvu avanturu. Dlaka je falila do tragedije.
Dosta za ovaj put. U slijedećem pismu pisat ću o Niškom.
Ostajte svi zdravo i veselo.
Miro von Sarajevo
PONAVLJAM GA I NA NAŠEM BLOGU ZA PRISJEĆANJE.
Jarani!
Evo me je prošlo uzbuđenje zbog kojeg sam bio "paraliziran" i kao šta sam obećao podijelit ću sa vama par sjećanja s skijanja.
Sjećam se toga kao da je bilo prekjučer, a prošlo je 20 bajrama, kad su babuke Gidra, Niški i Božinovski bili na skijanju sA svima nama ostalima. U tih 7 dana na Jahorini bilo je toliko provala da je Janko mogao napisati roman. Ovaj put ću pisati o "slučaju" Gidra.
Dakle, došli mi svi u nekoliko buseva ispred hotela Šator, a ono magla pala do zemlje, a ne "do pola Sarajeva" kao što pjeva "Merlin". Nakon šta smo se uspjeli dogovoriti tko će na kojem krevetu spavati te brzinski raspremili stvari, otišli smo do instruktora za naše odeljenje (zaboravio sam kako se zvao taj kapetan) i uspjeli ga natjerati da nas odvede na stazu. Koliko se sjećam bili smo jedini koji su izašli na stazu. Čak niti Čegarova grupa nije izašla na stazu taj dan. Radio je samo jedan ski lift, dvosjed.
Došli mi na vrh i gledam s svojim okicama, a nigdje nikoga osim nas. Magla gusta da se jedva vide prvi i zadnji u stroju. Kaže nama kapetan:"idemo jedan iza drugog u koloni i držite odstojanje od 5 metara jer je magla i govorite op op, jel jasno"!? "Jasno druže kapetane" odgovorismo svi u glas sretni da smo već prvi dan izašli na skijanje. Ja sam bio iza Gidre (Dragi Stojanovski). On je imao na sebi skijaško odijelo u plavo-crvenoj kombinaciji. Krenusmo.
Brzina je bivala sve veća. Taman kad sam postigao najveću brzinu Gidra nestade!?! Nastavio sam skijati na slijepo ne zato što sam znao gdje sam i što trebam raditi. Naprotiv, ulagao sam sav trud da ostanem na nogama koje su se tresele od velike brzine (oko 80 km/sat). Nakon par sekundi brzina je počela opadati zbog promjene nagiba terena i čuo sam nečije op op. Na moje olakšanje vidio sam svoje drugare.
Stao sam u red i sačekao s ostalima da nam se pridruže oni koji su išli iza mene. Tad je kapetan pitao jesmo li svi tu. Rekao sam da nema Gidre i da mi je nestao iz vidokruga kad je bila njveća nizbrdica. Rekao nam je da ostanemo i da ga čekamo, a on je otišao nazad da ga potraži. Nije se baš brzo vratio no Gidra je bio sa njim. "Stenmark od Makedonija" je izgubio kontrolu i zabio se glavom u snijeg. Ugušio bi se da ga kapetan nije pronašao i izvukao iz snijega. Ostatak staze prešli smo mnogo sporije i opreznije. Molili smo kapetana da idemo još jednu žicu no ovaj put bez uspjeha.
Sutradan je puklo sunce da se vidjelo do Jadrana. Otišli smo dvosjedom na vrh. Ja sam bio iza Gidre. Nakon ponovljenih uputa od kapetana krenusmo. Sišli smo do kraja staze. Nikada taj dan neću zaboraviti. Kad sam vidio kuda smo se mi dan ranije spuštali skoro bez očiju jeza me je uhvatila. Rekao sam u sebi "svaka čast kapetanu na poznavanju terena i iskustvu". To sam mnogo puta ponovio do današnjeg dana. Siguran sam da kapetan nikad više nije dozvolio da ga netko navede na takvu avanturu. Dlaka je falila do tragedije.
Dosta za ovaj put. U slijedećem pismu pisat ću o Niškom.
Ostajte svi zdravo i veselo.
Miro von Sarajevo
14. srp 2010.
SUSRET KLASE
NA SLICI VIDITE KLASIĆA JOŽU.
I MENI SE NA PRVI POGLED ČINILO DA MU OČI STOJE NEKAKO PREVISOKO.
I OBRVE SE NE VIDE.
ALI KADA MALO BOLJE POGLEDATE VIDITE DA JE SVE OK.
MALI JE NAPRAVIO OPTIČKU VARKU.
MALI MALI
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
