S K I J A NJ E

TEKST KOJI SLIJEDI VEĆ JE PRIJE OHOHO VREMENA OBJAVLJEN NA BLOGU PLAVO VEČE.
PONAVLJAM GA I NA NAŠEM BLOGU ZA PRISJEĆANJE.

Jarani!
Evo me je prošlo uzbuđenje zbog kojeg sam bio "paraliziran" i kao šta sam obećao podijelit ću sa vama par sjećanja s skijanja.

Sjećam se toga kao da je bilo prekjučer, a prošlo je 20 bajrama, kad su babuke Gidra, Niški i Božinovski bili na skijanju sA svima nama ostalima. U tih 7 dana na Jahorini bilo je toliko provala da je Janko mogao napisati roman. Ovaj put ću pisati o "slučaju" Gidra.

Dakle, došli mi svi u nekoliko buseva ispred hotela Šator, a ono magla pala do zemlje, a ne "do pola Sarajeva" kao što pjeva "Merlin". Nakon šta smo se uspjeli dogovoriti tko će na kojem krevetu spavati te brzinski raspremili stvari, otišli smo do instruktora za naše odeljenje (zaboravio sam kako se zvao taj kapetan) i uspjeli ga natjerati da nas odvede na stazu. Koliko se sjećam bili smo jedini koji su izašli na stazu. Čak niti Čegarova grupa nije izašla na stazu taj dan. Radio je samo jedan ski lift, dvosjed.
Došli mi na vrh i gledam s svojim okicama, a nigdje nikoga osim nas. Magla gusta da se jedva vide prvi i zadnji u stroju. Kaže nama kapetan:"idemo jedan iza drugog u koloni i držite odstojanje od 5 metara jer je magla i govorite op op, jel jasno"!? "Jasno druže kapetane" odgovorismo svi u glas sretni da smo već prvi dan izašli na skijanje. Ja sam bio iza Gidre (Dragi Stojanovski). On je imao na sebi skijaško odijelo u plavo-crvenoj kombinaciji. Krenusmo.
Brzina je bivala sve veća. Taman kad sam postigao najveću brzinu Gidra nestade!?! Nastavio sam skijati na slijepo ne zato što sam znao gdje sam i što trebam raditi. Naprotiv, ulagao sam sav trud da ostanem na nogama koje su se tresele od velike brzine (oko 80 km/sat). Nakon par sekundi brzina je počela opadati zbog promjene nagiba terena i čuo sam nečije op op. Na moje olakšanje vidio sam svoje drugare.
Stao sam u red i sačekao s ostalima da nam se pridruže oni koji su išli iza mene. Tad je kapetan pitao jesmo li svi tu. Rekao sam da nema Gidre i da mi je nestao iz vidokruga kad je bila njveća nizbrdica. Rekao nam je da ostanemo i da ga čekamo, a on je otišao nazad da ga potraži. Nije se baš brzo vratio no Gidra je bio sa njim. "Stenmark od Makedonija" je izgubio kontrolu i zabio se glavom u snijeg. Ugušio bi se da ga kapetan nije pronašao i izvukao iz snijega. Ostatak staze prešli smo mnogo sporije i opreznije. Molili smo kapetana da idemo još jednu žicu no ovaj put bez uspjeha.
Sutradan je puklo sunce da se vidjelo do Jadrana. Otišli smo dvosjedom na vrh. Ja sam bio iza Gidre. Nakon ponovljenih uputa od kapetana krenusmo. Sišli smo do kraja staze. Nikada taj dan neću zaboraviti. Kad sam vidio kuda smo se mi dan ranije spuštali skoro bez očiju jeza me je uhvatila. Rekao sam u sebi "svaka čast kapetanu na poznavanju terena i iskustvu". To sam mnogo puta ponovio do današnjeg dana. Siguran sam da kapetan nikad više nije dozvolio da ga netko navede na takvu avanturu. Dlaka je falila do tragedije.

Dosta za ovaj put. U slijedećem pismu pisat ću o Niškom.
Ostajte svi zdravo i veselo.

Miro von Sarajevo